Obrovačka obitelj Urukalo

urukaloGospodin Stojan Urukalo, poznati zadarski odvjetnik u mirovini, rođen je u Obrovcu davne 1932. godine u poznatoj trgovačkoj obitelji Urukalo. Stojan je jedan od najstarijih Obrovčana i živo se sjeća svoga djetinjstva u Obrovcu i načina na koji se tada živjelo u našem Gradu. Obzirom da je još uvijek u vrlo dobroj radnoj kondiciji a slijedom svoje ljubavi prema rodnom Obrovcu odlučio je pomoći nama mlađima da u većoj mjeri upoznamo način na koji je Grad funkcionirao u prvoj polovici prošlog stoljeća. U nastavku prenosimo u cjelosti njegovo pismo gdje najvećim djelom govori o povijesti svoje obitelji (Urukalo i Miljuš).

Uz veliko hvala gospodinu Stojanu na ustupljenim fotografijama i na ovom pismu, nadamo se da ćemo vrlo brzo dobiti i nova svjedočenja o obrovačkoj povijesti.

” Kao jedan od najstarijih Obrovčana, vidjevši da se mrtvilo obrovačke povijesti pokrenulo i aktiviralo, našao sam se pozvanim da svoju spoznaju uključim u akciju prikupljanja ove povijesne građe kako bih pridonio dijelu povijesti Obrovca i okolnih mjesta.

Obrovac kao naselje spominje se još početkom desetog stoljeća kao raskrižje putova između naprednije Dalmacije i zaostalih krajeva Like, Bosne pa i šire.

Prvi put ime Obrovca kao urbane sredine spominje se za vrijeme grofova Kurjakovića, ali osim utvrde zvane Turanj u samom Obrovcu pismenih, a niti drugih materijalnih dokaza nema.

Kurjakovići su bili staro hrvatsko plemstvo, ali su nestali s ovog područja prije Kanditskog rata. Nakon ovog rata dolazi do bitne promjene pučanstva, jer pred najezdom Turaka narodi sele u bijegu prema Europi. Tako je jedan dio tih izbjeglica pristigao u sjevernu Dalmaciju, konkretno, Obrovac, gdje je na ruševinama stare naseobine izraslo novo mjesto. Obrovački je sud imao sačuvanu arhivu iz turskih vremena, ali je ona nažalost 1970-tih godina uništena prilikom preseljenja iz zgrade u zgradu, kao i novija arhivska građa.

Pisac ovih redova ima podatke iz predaje svojih prednika o naselju Žegar Kaštel u kojem je bilo sjedište obitelji Radulović, koja je od mletačke vlasti bila nagrađena najnižim plemićkim zvanjem conte.

Ova obitelj je imala imanja od Bilišana, pa sve do Kistanja, što je registrirano i u zemljišnim knjigama za novonastale katastarske općine.

Radulovići nisu imali muškog potomstva, pa je iz Orlića posredstvom vladajuće obitelji u Obrovcu Janković-Simić, pronađen ženik-bračni drug u osobi Marka Urukalo.

To se zbilo negdje polovicom 19.stoljeća. Ova loza nije se zadržala sa sjedištem u Žegar Kaštelu, jer je ekonomska situacija uvjetovala prelazak ratarsko-stočarske proizvodnje na trgovinu. Obitelj Radulović, kasnije Urukalo imala je uz veleposjede po Žegaru i Bukovici i znatnu imovinu u Obrovcu, a kćer Marka Radulovića Jovanka, žena Marka Urukala, naslijedila je sa suprugom imanje u Obrovcu gdje su se bavili trgovinom, jer je Obrovac bio centar komunikacija Dalmacije, Like, Bosne i Slavonije. Trgovali su sa svim mogućim resursima, a posebno stočarskim i poljoprivrednim. Marka i Jovanku naslijedili su njihovi sinovi Milan, Bogdan i Sergije, s tim što je Sergije otišao u bogosloviju manastir Krku, dok su druga dvojica ostala u Obrovcu. U međuvremenu su razvili trgovinsku djelatnost monopola duhana, cigareta, papira za cigarete, šibica i upaljača, soli za područje od Karlobaga do Šibenika, jer im je država dala koncesiju za taj rad.

Bogdan Urukalo, iako najmlađi, umire 1937.godine a nasljeđuje ga supruga Olga, rođena Miljuš, te sinovi Marko i Stojan.

Milan Urukalo umire 1942.godine, a nasljeđuje ga žena Anka, rođena Žeželj i sin Đorđe.

Treći sin, Sergije Urukalo, streljan je od strane partizana 1944.godine, a bio je paroh-svećenik u Splitu, a nasljeđuju ga žena Ana-Jovanka rođena Obradović. Oni su imali sina Dušana Urukalo, ali je ovaj umro prije oca.

Ta je obitelj svojim radom tijekom života stekla 13 kuća u Obrovcu, koja imovina je nakon drugog svjetskog rata konfiscirana, nacionalizirana, a dio je prodan od bivših vlasnika.

 

Drugu lozu predstavlja Simo Miljuš, koji je došao u vlaštvo iz Like i njegova supruga Enrichetta-Teresa-Elena, rođena Tironi. Simo Miljuš bio je općinski upravitelj administracije, a djeca su mu se bavila trgovinom drva, kože i stočarskih proizvoda, uglavnom s trgovcima iz Zadra koji je bio pod okupacijom.

Ova obitelj je imala petero djece i to sinove Vasu, Uroša i Petra (zvanog Pepelin) Miljuš, te Olgu, udatu Urukalo i Vukosavu udatu Basletić.

Od imovine Urukalo danas, ostala je u centru kuća, bivša škola i objekti ugostiteljskog poduzeća 3.Novembar preko mosta na gračačkoj strani, koji su i dalje u postupku denacionalizacije, te jedna manja zgrada u centru Obrovca koja je u istom postupku.

Zanimljivo je napomenuti da su dva člana gradskog poglavarstva (od 5 članova) Simić i Desnica vezani po rodbinskoj liniji za Miljuše, 1848.godine bili supotpisnici peticije za objedinjavanje hrvatskih zemalja u Austrijsko carstvo, a za izdvajanje iz kraljevine Ugarske”.

 

U Virovitici 16.06.2014.godine

Stojan Urukalo