Tomo Breulj – narodni heroj

Biografija Breulj Ivana Tome

Tomo-BreuljRođen sam 16. prosinca 1916. godine u selu Kruševu, zaseok Bukovac, općina Obrovac, Hrvatska, u siromašnoj seoskoj porodici. Radi siromašnog stanja i velike porodice odlazim u dvanaestoj godini svoga života od kuće. Napuštam roditeljski dom i odlazim u svijet trbuhom za kruhom. Najprije se zapošljavam kao čuvar stoke u selu Raduča u Lici. Bogati gazda zvao se Čubrilo Iso. Nakon nekog vremena odlazim na Sušak i zapošljavam se u firmi “Atlant” kao fizički radnik. Neko vrijeme radim I u Delnicama na izgradnji vojarne. Potom prelazim na rad kod trgovca Gulin Andrije kao fizički radnik. Radilo se po šesnaest sati dnevno pod vrlo teškim uvjetima. Na Sušaku se upoznajem sa lučkim radnicima koji me prvi upoznavaju sa sindikalnim pokretom i radom. Tu sam saznao nešto više o borbi protiv eksploatatora–poslodavaca. U jesen 1935. godine dolazi do štrajka obalnih radnika na Sušaku. Kriomice sam od mog gazde trgovca Gulina uzimao živežne namirnice i donosio štrajkašima. Za vrijeme petomajskih izbora gdje su agenti kupovali glasove javno sam protestirao protiv Jeftića i Ljotića. Policija me hapsi, prebija i zatvara. U zatvoru sam odležao pet dana, a pošto sam bio potreban mome poslodavcu Gulinu, zauzima se svojom vezom sa policijom i budem pušten iz zatvora umjesto da su me šupirali, kako su mi kazali u zatvoru, upućen sam trgovcu na ponovni rad.

U proljeće 1937. moj poslodavac me šalje u Bjelovar radi nabavke namirnica za trgovinu. Upoznajem se sa radnicima nekog trgovca Jevrejina, koji su mi pričali o teškom radu i uvjetima života, niske zarade i dr. Među njima sam vršio propagandu kao i drugih radnika sa kojima sam dolazio u kontakt. Neko me je prokazao policiji, pa je došao da me uhapsi agent Krajnović Jovo. Damo sam mu otpor i suprostavio se uhapšenju, ali je on pozvao više uniformiranih policajaca. Savladali me, uhapsili i strpali u zatvor, gdje sam odležao 3 dana. U zatvoru sam gladovao i bio tučen.

U studenom 1937. otišao sam na odsluženje kadrovskog roka, služio u auto jedinici 6. zrakoplovnog puka u Zemunu. Krajem listopada 1939. godine odslužio sam vojni rok. Potom odlazim u Makiš kod Beograda i radim u grupi obalnih radnika pilane-strugare i termoelektrane u vlasništvu industrijalca Knežević Vase iz Beograda. Tu se učlanjujem u URS (sindikat). Između poduzeća i grupe radnika postojali su kaparaši. Ugovarali su poslove sa poduzećima, a od pogođene sume odnosili su čak i 40% od zarade. Radi ovakvih nameta smo se pobunili i stupili u štrajk koji je uspio. Radnici su me izabrali za svog predstavnika u pregovaračkoj grupi sa poduzećima. Nismo se zadovoljili uspjehom štrajka, već smo od poduzeća tražili da se pravilnik, koji imaju lučki radnici na Savi i Dunavu odnosi i na radnike URS-a, a ne samo na članove sindikata JUGORAS. Uprava je to odbila, pa smo organizirali novi štrajk. Ovaj štrajk vođen je po direktivi KPJ. Poslije ovog štrajka primljen sam za kandidata KPJ. Uprava poduzeća, uvidjevši u meni opasnog organizatora i zagovarača štrajka, povezuje se sa vojnim organima. Upućuju me na neograničenu vojnu vježbu u 7. zrakoplovnu pukovniju u Mostar. Sa vježbe se vraćam tek u kolovozu 1940. godine. Dolaskom sa vojne vježbe u Beogradu, povezujem se sa članovima KPJ, među kojima i sa Vladom Martinovićem, članom rajosnkog komiteta na Čukarici, te drugim radnicima na obali. Vršili smo pripreme za izvršenje demonstracija, koje su se održale 1. studenog 1940. u kojima sam aktivno sudjelovao, zatim na mitingu na Košutnjaku kod Beograda, kojeg je organizirala KPJ. Za vrijeme održavanja demonstracija došlo je do sukoba sa žandarmerijom i agentima. U sukobu je poginulo oko 10 drugova i drugarica, među kojima je bilo i ranjenika. Spašavajući ranjene, na rukama mi je umrla jedna drugarica. Početkom prosinca 1940. ponovno smo organizirali i sproveli štrajk kod poduzeća radi smanjenja plaća oko istovara ugljena za elek. centralu. Pravilnikom poduzeća bile su predviđene i određene više plaće, nego što su nam davali.

Već se naziralo da će vlasti zatvoriti URS. Tom prilikom pozvali su mene i pekarskog radnika Peru Tripkovića u upravu poduzeća. Tu su nas dočekali žandari, uhapsili, vezali i sproveli u kvart na Čukarici. Šef kvarta saopćio nam je da se više ne smijemo pojavljivati u njegovom kvartu na Čukarici. Poslije nekoliko dana tj. prosinca 1940. godine primljen sam za člana KPJ. Zatim je uslijedila zabrana rada sindikata URS-a. Zbog moga ilegalnog rada siječnja 1941. godine ponovno sam uhapšen, vezan i protjeran iz Beograda, vlakom sproveden do Knina. Prvim vlakom iz Knina se odmah vraćam za Beograd, povezujući se sa partijskom organizacijom. Zapošljavam se u tvornici kudelje vlasnika Milišić. Tu se povezujem i sa radnicima tvornice tekstila u vlasništvu Ilića. Krajem veljače vršimo pripreme za štrajk i stupamo u isti. Štrajk je djelomično uspio. Ponovno dobijam poziv za vojnu vježbu u Mostaru. Tu me je zatekla i kapitulacija stare Jugoslavije. Vojska se raspušta, a ja sam nakon trodnevnog pješačenja došao u Split gdje je već bila proglašena NDH. Vraćam se vlakom do Zemuna i skelom prelazim u Beograd. Tu se ponovno povezujem sa svojom partijskom organizacijom. Kao obalni radnik zapošljavam se na obali Save. Vrše se pripreme za ustanak, diverzije i paljenja novina, automobila, sječa telefonskih linija itd. Među prvima sa 6 drugova odlazim u partizane. Dok smo se prikupljali pod Kosmajem, po direktivi partije vraćen sam na pozadinski rad u Beograd. Postavljen sam za zamjenika tehničara Beogradske partijske organizacije. Nas dvojice bio je zadatak rasturanje partijske štampe po rajonima, preko nas išlo je prikupljanje I slanje oružja, sanitetskog i drugog materijala za partizanske odrede na terenu. U prosincu 1941. godine glavni tehničar pada policiji u ruke te sam postavljen na njegovo mjesto. Kontaktiram sa sekretarom mjesnog komiteta, drugaricom Četković Jelenom, koja je krajem veljače 1942. godine uhapšena. Ostajem na istoj dužnosti sve do kolovoza 1942., kada po direktivi partije odlazim u partizane. Sa sobom sam poveo još 4 druga. Stupili smo u Prvi Šumadijski odred. Na prvom partijskom sastanku određen sam i postavljen za zamjenika komesara čete i sekretara partijske čelije u četi. Ratni put odvijao se na terenima zapadne Srbije, Sandžaka, Crne Gore, istočne Bosne i Sremski front. Do kraja rata bio sam na raznim političkim i vojnim dužnostima do zamjenika komadanta brigade u jedinicama Druge proleterske divizije.

Za izvanredne zasluge u toku NOB-a 1941.-1945. odlikovan sam Ordenom narodnog heroja, nosilac sam partizanske spomenice i drugih mnogih ratnih i mirnodobskih odlikovanja.

Ranjavan sam 3 puta i 2 puta kontuzovan.

U toku rata borio sam se u jedinicama I. Šumadijskog odreda, I. Šumadijske brigade i III. Brigade II. Proleterske divizije.

Zadar, 15. Rujna 1970.