Obrovački velikani XIX stoljeća

Stjepan Buzolić (Obrovac, 5. X. 1830 – Zadar, 10. VI. 1894)

Stjepan_BuzolicRođen u Obrovcu od oca Antuna, koji bijaše rodom iz Milne na Braču, a majka mu bijaše Antica Belan, Obrovčanka. U Obrovcu je svršio pučku školu, a gimnaziju i teologiju u Zadru.
Ponajprije je od 1856. – 63. kapelanovao u Pridrazi, a 1863. bi imenovan župnikom i učiteljem u Obrovcu.

Oduševljen bijaše pristaša sjedinjenja Dalmacije s prekovelebitskom braćom, te je na obranu aneksije napisao g. 1861. knjižicu “Ancora della nazionalita nella question dell’ unione”. Za osnutka preparandije u Arbanasima g. 1866. bi imenovan ravnateljem toga zavoda, odakle za desetak godina izađe do 300 učitelja, zadojenih rodoljubnim čuvstvom, što je znatno pomoglo pohrvaćenju pučkih škola u Dalmaciji.

Nakon 20 god. neumornog rada umirovljen je iznenada g. 1887. Sad još većma prigrli narodnu stvar, te bi 1889. izabran zastupnikom otoka Brača, Hvara i Visa na dalmatinskom saboru, gdje se istače kao neustrašivi branitelj narodnih prava.

Zarana propjeva poletnim stihovima Bogu, domovini, rodoljubima, prijateljima itd., te već 1871. izdade zbirku pjesama pod naslovom “Bog, Rod i Sviet”. Ova zbirka, popunjena znatnim brojem pjesama, što ih je Buzolić poslije ispjevao, biva 1896. ponovno izdana.

Za “Maticu Dalmatinsku” uredio je koledare za god. 1868. i 1869., koje je ukrasio svojim radnjama. Preveo je trinaest pjevanja Ariostova Orlanda, Uga Foscola “Grobove” i dr., a njegov prijevod Danteova “Pakla” bi štampan poslije njegove smrti. Manje je prevađao iz ruskog, francuskog i njemačkog jezika. Bio je plodan pjesnik i smatraju ga za najboljeg hrvatskog pjesnika svoga vremena u Zadru.

Njegov učenik, Simo Matavulj u djelu ‘’Biljeske jednog pisca’’ piše..:”Don Stjepan Buzolic bio je ne samo znatan pjesnik, učen i plemenit čovjek, nego vrstan pedagog i psiholog…….Pod blagom, očinskom rukom Buzolićevom meni se uveliko povrati moralno zdravlje.”

Pobjeda austrijske flote u kojoj su uglavnom služili Dalmatinci, u ratu 1866. godine nad talijanskom flotom, kod Visa, ispirirala je Stjepana Buzolića, koji tada piše:
“Talijanci, je l’ vam do inata?
More vam je i polje široko.
Al’ u zemlju i prava Hrvata
Ne dirajte ko u svoje oko;
Jer tako nam i vjere i Boga,
Hrvatim je, ko svakom, do svoga.
Hrvat voli izgubiti glavu,
Nego ime i poštenje svoje;
Za svoj narod, za dom i za slavu
Pregorjet će sve, pod nebom što je.
To Vis kaže, to i Bog zahtjeva,
to mu vila od postanka pjeva.”
(Buzolić, Obrovac 1866.)

Vladimir Desnica, (20. XII. 1850 – 05. II. 1922), političar i poduzetnik

Rođen i živio u Obrovcu.

Vladimir DesnicaGimnaziju je završio u Zadru gdje usavršava znanje Talijanskog jezika i gdje idejama i osjećajima postaje blizak zadarskom omladinskom pokretu i pjesništvu društva i lista Prvijenac. Započeo je studirati medicinu u Bologni. Zbog bolesti oca Danila, trgovca iz Obrovca, Vladimir je prekinuo studij i preuzeo vođenje obiteljskog imanja u Obrovcu.

Vladimir Desnica bio je 30 godina načelnik grada Obrovca (1882 – 1912). Poticao je i usavršavao tehnike obrade zemlje i stočarstva na tom području i na svom imanju, te za svoje proizvode dobivao je nagrade na poljoprivrednim izložbama. Aktivno je pomagao bosansko-hercegovački ustanak (1875.-1878.) protiv turske okupacije. 1889.g. podržao je Zadarski kompromis o udruživanju hrvatskih i srpskih stranaka u Dalmatinskom saboru. 1903.g. pokrenuo je časopis Novi srpski list. 1905.g. inicirao je donošenje Zadarske rezolucije, kojom su srpski prvaci u Dalmaciji podržali Riječku rezoluciju samo 15 dana poslije njezina donošenja. U ranoj mladosti pisao je rodoljubnu poeziju. Arhivska zbirka Vladimira Desnice, koja sadrži i njegovu korespondenciju u vezi s bosansko-hercegovačkim ustankom, sada se nalazi u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu.

Dana 29. rujna 1887. godine pokrenuo je ”Obrovačku čitaonicu”, 09. veljače 1908. godine na čelu je Osnivačkog odbora Kreditne zadruge (Banke) za obrovačku općinu, te 06. listopada 1910. godine osniva i ”Društvo za strijeljanje u nišan” u Obrovcu.

Bio je član Carevinskog vijeća u Beču, vitez Reda Franje Josifa, jednom riječju ugledna ličnost svoga vremena.

Iz braka s Olgom Janković, kćeri conte Ilije Dede Jankovića, rodit će mu se sinovi Uroš i Boško.
Vladimirovi sinovi, Boško i Uroš vrsni su intelektualci svoga vremena, poznati poduzetnici i narodni predstavnici u najvišim organima vlasti tadašnje države. Njihovi potomci redom su bili, a i danas jesu, ugledni hrvatski intelektualci, koji održavanjem tradicije svoje obitelji u dobroj mjeri pomažu očuvanju kulturne i tradicijske građe grada Obrovca i obrovačkoga kraja.
Najpoznatiji predstavnik ove časne obitelji je poznati hrvatski književnik Vladan Desnica koji u svom najznačajnijem djelu Proljeće Ivana Galeba, i posebno u pripovjetkama: Bunarevac i Proljeće u Badrovcu, daje prekrasne opise Obrovca i života u Obrovcu i obrovačkoj okolini.

.”Bunarevac,……mjesto je bilo uvaljeno u kotlinu – baš kao u dnu bunara, i sunce je rano zalazilo za rubom okolnog krša koji je obilježavao vidokrug…….kad bi se odozgo, s ruba vidokruga, začula tutnjava automobila, ljudi su na pijaci podizali glave izgledajući i prateći silazak koji je, kroz serpentine i okuke, trajao nevjerojatno, dugo……malena kutijica kotrljala se u obliku prašine, a dolje, na dnu jame, iščekivali su je kao vjesnika iz širokog svijeta…”….

”..Badrovac, koliko je god zimi očajan (vječito puše buretina, sve ogoli i posivi!), u proljeće se sasvim preobrazi: zazelene se pašnjaci, krpe uzorane zemlje iskamčene iz jednolične srebrnasto-sive kraške površine dobiju sočnu mrku boju mljevene kave, u zraku zrače suzdržanom plemenitošću oskudne maslinove krošnje i trepte ružičasti oblaci rascvalih grana nekog drveća crne kore koje je zimi prezreno, golo i neugledno, a u proljeće nas iznenadi svojom bujnom cvasti kojom se zaodjene prije nego olista….”.

Ante Colnago (Obrovac, 22. VI. 1862 – Split, 16. X. 1936), obrovački učitelj i arheolog

Rođen u Obrovcu.

COLNAGO-Ferante, Antun i Kornelije, 1917Između učitelja Dalmacije novijega vremena, jedno od prvih mjesta, po talentu i postignutim rezultatima u znanosti pripada arheologu Antunu Colnagu.

Arheolog dr. Mihovil Abramić (H. E. 1942.) utvrđuje, da je Antun Colnago otkrio uz ostalo rimski grad Clambetae na Cvijinoj Gradini, Argyruntum u Starigradu pod Velebitom i druga manja antička nalazišta. Bogati nalazi iz obrovačke okolice dali su Colnagu povoda da osnuje lijep arheološki muzej u Obrovcu. Arheološki institut u Beču imenovao ga je svojim članom dopisnikom.

Povjesničar dr. Boško Desnica u članku ”Arheološki muzej u Obrovcu” (Narodna starina – 1933 ) napisao je dosada najbolji prikaz rada i uspjeha Antuna Colnaga. Desnica kaže ”….radeći kao učitelj u Obrovcu, Colnagovu je pažnju privukla čudna konfiguracija jedne uzvisine u Kruševu koju je narod zvao Cvijina Gradina. Tu je Colnago naslutio rimsku naseobinu…” U travnju 1903. godine kapitalom od 40 kruna sakupljenim među prijateljima, Colnago je počeo kopati na Cvijinoj Gradini. Nađeni predmeti: mramorni fragmenti ruke i noge, žrvanj, rimski novac, temelji hrama, ostaci terma itd. prenešeni su tada u obrovački arheološki muzej a danas se čuvaju u Arheološkom muzeju u Zadru kao jezgro današnje znatne zbirke. Vijest o kruševačkim nalazima, objavljena u ”Smotri Dalmatinskoj” privukla je pažnju Dr. Otta Benndorfa direktora arheološkog instituta u Beču koji je odmah došao u Obrovac pogledati zbirku, te je na njegov nagovor Bečko ministarstvo prosvjete udjelilo Colnagu nekoliko potpora za daljnja istraživanja koja je provodio u Starigradu, Medviđoj i Krupi.