Obrovac je nekoć bio bogat, aristokratski, gradić u kojem se nogometna igra sasvim sigurno pojavila puno ranije nego u većini drugih dalmatinskih gradova. Postoje slike NK Zrmanje iz 1926. godine kao i plakati za utakmicu s NK Val iz Novigrada gdje su se i ulaznice naplaćivale. Zrmanja je osnovana vjerojatno 10-tak godina ranije. Nešto kasnije klub se zvao NK Jadral, zatim NK Rudar i danas opet NK Zrmanja. Imali smo i pauzu od 1971. pa do 1986. godine kada nije bilo niti kluba niti igrališta u Obrovcu. Ako je Obrovac po nečemu danas u Hrvatskoj prepoznatljiv u pozitivnom smislu, onda je to nogomet. Pri spomenu imena Pršo, Modrić, Desnica svima je jasna asocijacija na Obrovac a kada se tim nogometnim prezimenima dodaju i još neka koja nisu izgradila takve igračke karijere kao Luka, Dado ili Damir, onda je jasno da se u Obrovcu može govoriti o postojanju ” obrovačkog nogometnog gena”.
Prvi obrovčanin s velikom nogometnom karijerom je Damir Desnica, za obrovčane Dado. Veliki poznavatelji nogometnih zbivanja danas ne dvoje o tome kakav je igrač Dado bio. Čudesan, najbolji u svoje vrijeme, Riječka lastavica-Damir Desnica! Postavlja se samo pitanje, kakvu igračku karijeru bi Dado imao da nije bilo hendikepa jer je gluhonijem od rođenja i da je prešao u neki od klubova ”velike četvorke” bivše Yugo-lige. Glavni dio igračke karijere proveo je u Rijeci i belgijskom Kortijku. Dva puta je Rijeka bila pobjednik Yugo-kupa a legendarne utakmice za Rijeku i Dadu bile su one dvije protiv Reala u četvrtfinalu bivšeg Kupa kupova UEFE. Igrao je i zabijao golove za mladu, olimpijsku i seniorsku reprezentaciju bivše države. Da podsjetimo, to je kao da danas netko igra za reprezentaciju sačinjenu od 7 različitih reprezentacija s ovih prostora /Hrvatske, Srbije, BiH, Slovenije, Crne Gore, Makedonije a odnedavno i Kosova/.
Legendarni obrovčanin Đoko Desnica – Đokoleto, za života je ispunio dva velika sna. Sin Dado rođen je u Obrovcu i postao je nogometaš u svjetskim razmjerima. Te dvije činjenice čine Dadu velikim i značajnim članom šire zajednice a posebno grada Obrovca. Povod je to da prvi Obrovački razgovor na ovom portalu bude upravo s Damirom Desnicom.
1. Kako to da si rođen u Obrovcu 1956. godine obzirom da Obrovac nije imao rodilište?
– Rođen sam 20.12. 1956. godine u kući u Obrovcu na onoj okuci prema Kruševu, preko puta Doma zdravlja. Razlog je vrlo zanimljiv ! Moj pokojni otac Đoko nije htio da mu se djete rodi u Zadru ili Benkovcu nego isključivo u Obrovcu. U svim mojim dokumentima piše da sam rođen u Obrovcu i zato sam ponosan. Ponosan sam na tatu kakav je čovjek bio i koliko je volio Obrovac.
2. Sjećaš li se tog ranog djetinjstva u Obrovcu? Tko su ti bili prijatelji i kojih se prijatelja iz toga doba sjećaš?
– Čim sam prohodao gotovo cijele dane sam provodio na bivšem nogometnom igralištu NK Jadral koje se nalazilo na mjestu gdje je danas vrtić u Obrovcu. Svi obrovčani moje generacije i približno mojoj su se tamo igrali: Šeki, Brankuš, Boško, Karlo, Miroslav. Igrali smo nogomet i skakali u Zrmanju po cijeli dan.
3. Kako si zavolio nogometnu loptu obzirom da su tada lopte u Obrovcu bile rijetkost?
– U Obrovcu su svi dečki od samog rođenja bili zaljubljeni u nogometnu loptu i kupanje u Zrmanji. Nogometna lopta je bila rijetkost tako da sam kao dječak u Obrovcu najviše stajao iza gola i dohvaćao lopte starijim dečkima.
4. Otkud tvoj nogometni talent ?
– Ako sam nogometni talent naslijedio onda je to vjerojatno od tate. On je neko vrijeme dok je bio mladić igrao i u splitskom Hajduku. Kasnije je redovno igrao za tadašnji obrovački klub NK Zrmanja. U izlogu njegove mesnice u Obrovcu nisu stajale mesne polutke već slike tadašnjih igrača Hajduka i svi mogući nogometni rekviziti.
5. Gdje si se školovao?
– Osnovnu školu sam završio u Zagrebu a srednju školu u Rijeci. završio sam za strojobravara ali nikad nisam niti pomišljao baviti se time već isključivo nogometom.
6. Jesi li školske ljetne praznike provodio na Zrmanji? Kako je to izgledalo?
– Dok sam pohađao osnovnu školu ljeta u Obrovcu su bila obavezna i predivna. Cijeli dan smo igrali nogomet pored Zrmanje i povremeno uskakali u rijeku. Tada smo već i bolje igrali pa su i mene stariji dečki prihvaćali u svoje ekipe. Milivoj Pršo Cink i Branko Pavasović su bili glavni nogometaši. Najčešće smo igrali bosi u kupaćim gaćicama.
7. Rijetko smo te viđali u Obrovcu dok si aktivno igrao ?
– Svraćao sam usput kada bi se vraćao s neke utakmice. Uglavnom bih došao u društvu suigrača. Svima se sviđala kuhinja moje mame Marije. Sjećam se da su u Obrovcu bili: Cukrov, Tičić, Uljan, Radin, Hrstić, Joško Skoblar, Ante Čačić i drugi.
8. Desnica, Pršo, Modrić i još neka nogometno malo manje zvučna imena vuku obrovačko porjeklo. Sve vas poznajemo sa obrovačkih ulica. Otkud toliko nogometnog talenta u tako malom gradiću?
Razmišljao sam o tome. Kako to da iz susjednih gradića nije bilo takve kvalitete. Pored nas trojice moglo je tu biti još velikih nogometnih karijera. Sjećam se tadašnjih igrača: Milivoja Prše, Branka Pavasovića, Ace Gaka, pa jednog Klanca i Jurjevića s kojima sam igrao i u Zagrebu. Svi su oni bili vrhunski i sasvim slučajno nisu napravili velike igračke karijere. Vjerojatno je tome razlog podneblje koje ima dobru klimu, kamen, Zrmanju. Obrovac je mali i sva djeca su po cijeli dan zajedno, igraju se i nastoje pobjeđivat, penju se na stabla, trče po kamenju i mišiće relaksiraju kupanjem u Zrmanji. Takav život stvara sportsku kvalitetu. Tko nauči brzo trčati po kamenju taj nema problema s brzinom i s promjenom pravca što je za nogometnu igru vrlo važno.
9. Koliko si danas nogometno aktivan? Odigraš li nekakvu utakmicu?
Danas se uglavnom igram sa unukom Vedranom ili odigram neku humanitarnu utakmicu za veterane. Naravno pratim sva nogometna zbivanja, osobito kad igra Luka Modrić.
10. Sada, kada imaš više vremena, nakon nogometne karijere, koliko često posjećuješ Obrovac?
Zadnjih nekoliko godina češće dođem u Obrovac nego prije dok sam imao nogometnih obaveza. Godišnji odmor obavezno provodim u Ribnici gdje imamo obiteljsku vikendicu i kod mame u Obrovcu. Obrovac je odličan za odmor ali šteta što sada nema one razigranosti koja je postojala kada sam dolazio ljeti na školske praznike.